A+ A A-

Sedam naznaka o članarini u Islamskoj zajednici

zastava iz 2

Nekoliko crtica o članarini u Islamskoj zajednici, s obzirom da mnogi još uvijek imaju dilemu o svojoj privrženosti džematu kroz članarinu i stalnim napadima na ljude koji koji u ime Boga žele biti članovi svog džemata

I

Prvo, iako nam je svima puna kapa vazova, članarina je zaista pokazatelj svijesti da pripadamo životnom projektu zajedničkog djelovanja na Allahovom putu u okviru jedne mahale, džemata, grada i na kraju države.

II

Drugo, članarina je podrška jedinoj bezinteresnoj organizaciji u našem životu koja dokazano čuva islam i naš narod stoljećima na ovim prostorima. Nemaju sve džematlije priliku upoznati se s činjenicama šta je značio u povijesti, naročito ratnih godina a bilo ih je u našoj povijesti napretek, ali i šta sada znači džemat, kako u Bosni, naročito manjem entitetu tako i dijaspori. Nažalost, ni Islamska zajednica ne ulaže mnogo da to objasni - naročito mladim generacijama, već je sve ostavljeno na teret efendijama pa neka se sami snalaze. Dvadeset i prvi vijek, a metode iste ili nikakve.

III

Treće, brojnost članova pokazuje institucionalnu snagu koja je važna u svim naprednim društvima. Pored Božijeg bereketa spomenutog u Kur’anu, ako u njega vjerujemo, ona je faktor (straho) poštovanja koje je važno da bi se islam očuvao, muslimani zaštitili, ali i mlade generacije muslimana motivirale za zajedništvo: prvo da bi se osjećali počastvovano da pripadaju jednom savremenom uređenom sistemu, a ne zajednici plemenske organizacije koja se svjedoči od Libije i Iraka do belgijskih "podzemnih džemata", a drugo da bi bili dio veće skupine, jer veće brojke su primamljive, popularne i svako želi biti dio velikih brojki.

IV

Četvrto, članarina ne služi da bi se mogla obaviti dženaza, kako je uvriježeno mišljenje među brojnim muslimanima, čak i onim koji su članovi Islamske zajednice. Nije niko ostao bez dženaze i neukopan bez obzira na njegovo članstvo. Nažalost, mišljenje da nema od članarine svakodnevne koristi doveo je do toga da ljudi postaju članovi, jer se plaše da im neće imati ko klanjati dženazu kako bi propisno bili ispraćeni s ovog svijeta. Da, ona ima utjecaja na završne pripreme za dženazu, ali mi smo zajednica živih, a ne mrtvih.

V

Peto, ako pripadamo onima koji moraju imati opipljivu i krajnje proračunatu korist od bilo čega pa tako i od članarine u Islamskoj zajednici, možemo je analizirati. Zvuči nipodaštavajuće na ovaj način govoriti o poslu imama, ali takvo je vrijeme. Tako da umjesto razmatranja važnosti članarine na nivou cijele Islamske zajednice i muslimanske zajednice općenito spustit ćemo se u sami džemat i razmisliti o onome što dotiče džematlije direktno svaki dan i to kroz samo neke aktivnosti koje se realiziraju zahvaljujući članarini koja omogućava da neko bdije nad džamijom i tom našom najvažnijom organizacionom jedinicom. Neki smatraju da je njihova članarina dovoljna za sav posao koji efendija obavlja, čime u fokus stavljaju poznati komentar da efendija ne radi ništa osim što klanja, a to bi to, valjda, kao i svaki vjernik ionako trebao raditi.

Ranije smo pisali, i to u nekoliko nastavaka, o tome šta efendija zaista radi, ali ovi ljudi bi trebali razmotriti, ne vrijeđajući nijednu profesiju i ne nipodaštavajući imamske obaveze, šta radi portir ili osoba na info-pultu u nekoj instituciji? Da efendija nema nikakvih obaveza sem dolaska u džamiju, plata koja se daje efendiji bila bi opravdana. Neki će reći da i oni dolaze u džamiju. Svakako, ali oni mogu i ne otići. Mogu otići u drugi džemat i ne pojavljivati se u džamiji mjesecima, dok to nije slučaj s efendijom. Veliki broj nas ne bi prihvatio nikada platu imamsku da ima obavezu svaki dan biti na nekom mjestu, pa makar to bila i džamija, do poslije jacije, a ne kao portir ili kao neki drugi uposlenik do 15 ili 17 sati.

Sada ide komentar da efendija ne bude cijeli dan u džamiji. To je možda još i gore. Jer kada bismo znali da pet puta moramo otići na posao mnoge od nas bi to izludilo: kao slobodni smo, ali se trebamo pojaviti u određeno vrijeme. Kako planirati život u tom rasporedu? Nakon 17 sati mnogi mogu organizirati svoj život kako žele, dok će efendija sve svoje privatne obaveze uskladiti između vaktova. Na sijelo kada ide mora razmišljati o tome u koliko sati će se vratiti i to samo ako ide nekome ko je udaljen pet-deset kilometara od džamije. Čak i da nađe zamjenu ne može ga niko stalno mijenjati, a kada bi i mogao kad-tad će mu džematlije to zamjeriti. Efendija mora imati na umu da ne bi trebao biti ni bolestan duže od dva-tri dana, jer mekteb i džuma čekaju na njega, a ako bi se razbolio pred samu džumu morao bi izdržati svaku vrstu bola do poslije džume.

Uglavnom, čovjek koji plaća članarinu trebao bi znati da je taj iznos opravdan da efendija samo dolazi u džamiju klanjati, a da ne govorimo o drugim poslovima i o tome što je većini, zapravo svima, efendija dostupan 24 sata i kada neko ima problem ili pitanje efendiju zove i u 12 sati navečer. Stoga, mnogi za efendijsku platu ne bi dolazili samo puštati ezan šest dana u sedmici, s obzirom da efendija po pravilniku ima jedan dan slobodan, a kamoli ulazili u mihrab i bili na raspolaganju 24 sata za različite poslove. Drugo, o čemu bi trebale razmisliti osobe koje nisu članovi ili teška srca daju članarinu, koliko mjesečno plaćaju bilo kakav kurs ili trening za svoje dijete? Često je taj iznos i to na mjesečnom nivou veći od članarine u Islamskoj zajednici na godišnjem nivou i to dobro znamo svi koji smo upisali dijete na fudbal, plivanje ili bilo šta. Koliko se za sve mektepske časove u toku godine plati efendija?

Realno, shodno tržišnoj vrijednosti i to s ekstra popustom, koliko vrijede ti časovi tokom cijele godine, a ne jednog mjeseca? Neki će kazati da im se dijete nauči na kursu ili treningu nekoj vještini. A, u mektebu se ne nauči? Zapravo, kada biste kazali ovim osobama da mjesečno izdvajaju za televiziju koliko godišnje za Islamsku zajednicu, kazali bi da televiziju koriste i imaju koristi od nje, stoga je suvišno praviti ovakvu paralelu kada se ne vidi korist od vjerskog znanja i toga da se dijete uči da mu je drugi dom džamija.

VI

Šesto, oni koji ne daju ni zekat u Bejtul-mal niti su članovi Islamske zajednice često će kazati da je članarina suvišna kada već postoji zekat. Oni koji ne vide šta se do danas od zekata napravilo u ovom društvu, šta se održava, npr. bila je jedna a danas je osam medresa, imali smo pet sada preko pet stotina hafiza, dvadesetak udžbenika i knjiga a sada hiljade... mogu vidjeti samo da neko daje i ništa više. Isti je argument i kada se ne daje zekat u Bejtul-mal. Da je zekat mogao riješiti sve probleme, prvenstveno siromaštvo, u prvim generacijama muslimana ne bi sigurno Allah, dž.š., u Kur’anu podsticao ljude toliko često da dijele i pored obaveze zekata.

VII

Sedmo, svaki kolektiv je uspješan ako postoji kvalitetno rukovodstvo. Ono što će mnogi posvjedočiti, a to znaju oni koji su bili u džematskom odboru, da bez ozbiljnog imama nema ni ozbiljnog džemata ma koliko duhovnosti bilo prisutno u redovima džamijskim. Brojni džemati imaju problem u funkcioniranju ako se imam bavi isključivo vjerom: namazom, mektebom, predavanjima itd., jer imam mora biti prvi i posljednji koji brine i o režijama i o puknutoj cijevi u džamiji.

Drugim riječima, praksa pokazuje da koliko god džematlija imalo dobru volju da doprinosi džematu opet, na kraju, sve ili mnogo toga se svodi na imama koji mora da najviše brine i u prvom redu preuzme odgovornost. Nijednog džematliju za bilo što negativno u džematu nikada niko neće pozvati na odgovornost kao imama, kojeg će prozivati u džematu, a u Medžlisu i sankcionisati. Stoga, koliko košta osoba u nekoj manjoj firmi koja brine o svemu ovome i koja neće, nakon uočenog problema, nakon radnog vremena (sic!) okrenuti glavu i otići svojoj kući prepuštajući problem muteveliji i cijelom džematu?

Budimo iskreni, mnogi od nas nakon radnog vremena ne žele vidjeti, a kamoli slušati nekoga i biti uključeni u neke zajedničke projekte. To nam džematska svakodnevica stalno potvrđuje.

(IIN Preporod)