Znaj, Bošnjače, nije davno bilo!

Znaš Bošnjače, nije davno bilo, sveg mi svijeta evo šesnaest ljeta, kad od Srebrenice pa do "žepačkih vrata" bješe puno Bošnjakinja i Bošnjaka. A danas se zbog katilskog hira niže bijeli nišan do nišana. Katilsko nas krdo opasalo da nam uzme najvrijednije blago: naš život i ime nam  ponosno i drago.

Podigli se bosanski katili pa opasali kalašnjikove i bombe, nasrnuli na goloruku djecu, nejač, starice i starce da pokažu "čojstvo i junaštvo" svoje. U historiji svojoj bitke izgubljene hoće da svete. U knjigu historije svoje da upišu čega se pametan insan crveni i stidi, da upišu genocide, a narodu svome, dok je svijeta i vijeka, objese "tiketu" genocidnosti. Najveće horde zla 20-tog vijeka krenuše kamom na majku koja ih njegova kao djecu rođenu. Zar te (vas) nije stid pred svijetom, stid pred roditeljima svojim, stid pred djetetom svojim, pred ogledalom, pred Bogom kome se moliš, pred suncem na čije zrake izlaziš i krvave zemlje kojom kročiš, stid od generacija koje će poslije doći? Stidi se, beščasniče!

Dani Srebrenice

Dani polovice jula su dani Srebrenice. Dani su to kada se svako ko u sebi duše imalo ima suosjeća sa žrtvama, preživjelima i porodicama žrtava. Kroz historiju cijelu ostat će 11. juli dan nijemog velikog govora, tuge, boli, krika onih što ih iz prsa maloljetne srebreničke djevojčice istrgnu katil, sotonski soldat zadojen mržnjom prema svemu nesrpskom, pa natopi zemlju ovu, nevinom krvlju djeteta i suzama majki.  Stradanje i patnja naroda Srebrenice, Foče, Višegrada, Sarajeva, Ključa, Tuzle i ostalih gradova diljem Bosne i Hercegovine može li služi na čast srpskom narodu, u čije ime su počinjeni najgnusniji i najveći zločini, genocid?

Srebrenica nije samo spomen, sjećanje, Srebrenica je upozorenje i trajni pokazatelj onoga što se moglo, ili po nečijim planovima trebalo, desiti i ostatku Bosne i Hercegovine. Pitanje je ko bi danas i nišane podizao da nije bilo hrabrih momaka koji su ostavili svoje domove, studije, poslove, roditelje i naoružani samo životima svojim stali pred agresorske opijene "junake".

Postoje li riječi koje mogu opisati tugu i bol majke koja po njivama svojim skuplja i traži kosti ubijenog joj evlada, otetog i od srca otrgnutog? Postoji zato šutnja, postoji respekt. postoji stid.  Postoji obećanje da nikada nikome ne smije da se ponovi ni Srebrenica ni "srebrenice".  Postoji jedna bijela livada, koja se ne bijeli ni zbog snijega, niti labudova, niti šatora Hasan-age, već se bijele nišani, cvjetova pokošenih. U inat izrastaju iz pepela i svojom bjelinom svjedoče nevinost, čistoću ubijenog insana srebreničkog.

Odavanje počasti

Pojavilo se nešto što se zove "odavanje počasti žrtvama". U početku sam to poredio sa "minutom šutnje", sve dok oni koji su "jučer" odali "počast", danas ne izjednačiše žrtvu s katilom. Ne znam da li g. Tadić, kada pogleda u oči svoga djeteta, vidi u njemu pogled srebreničke djevojčice, izgubljene u masi, otrgnute od majke i već strijeljanog oca, silovane.... Ili se sve svelo na političke fraze, govore i izgovore, jednom riječju licemjerje. Licemjerno i nečasno je, g. Tadiću, gledati stotine tabuta i hiljade uplakanih, a u isto vrijeme u svojoj državi skrivati prvooptuženog za te zločine. Imaš li imalo stida? Je li to odavanje počasti žrtvama predsjednika jedne države? Nema poređenja, pitaj Srebrenicu!

Poruka Srbije Evropi

Danas, 11. jula,  u momentu dok ukopovaju žrtve genocida, njih 613 svirepo ubijenih na pragu 21. stoljeća, žrtve koje su pečat krvavom i mračnom stoljeću i neizbrisiva mrlja na stranicama srpske historije, dok cijeli svijet šutnjom i počastima ispraća one kojima je nepravda učinjena, u Tadićevoj državi se poziva na slavlje. Ne nisu to pojedinci, to su organizacije. Jedna od njih je Srpski narodni pokret „НАШИ"  koji na svojoj zvaničnoj web stranici "istureno" 11. juli naziva danom "oslobođenja srebrenice". I ne samo to, oni su pripremili plakate sa slikom optuženog njihovog junaka Ratka Mladića, pa svojim simpatizerima i istomišljenicima preporučuju štampanje i rasturanje plakata. Na tim plakatima nije Ratko Mladić onaj krezavi čiča koji plače po sudovima, od koga je hrabriji goloruki srebrenički dječak dok stoji pred naoružanom sotonskom armadom.

Srbija time jasno i glasno šalje poruke fašizma inferiornoj Evropi, koja još uvijek šuti pred fašizmom. Nakon što je g. Tadić u svom "ispadu" pokušao izjednačiti žrtve i katile, sa ovim novijim dešavanjima i protestima podrške ratnom zločincu najavljuje se da Srbija nije došla svijesti. Pokazuje se da je Srbija iznutra prožeta fašističkom ideologijom, te da u sebi gaji poligone za nove genocide.

Bošnjaci to najbolje znaju! Mnogi od njih već odavno s velikom rezervom uzimaju sve njihove deklaracije, govore, izvinjenja, istupe i nastupe, jer imaju Srebrenicu kao opomenu. Srebrenicu kao kamen spoticanja na putu zaborava, Srebrenicu kao glasnog nijemog svjedoka svake bošnjačke pasivnosti, ali i evropske principijelnosti i odanosti. Evropa, ako ne zbog nas, jednog dana će se morati zbog sebe obračunati sa sveprisutnim fašizmom u srcu Balkana, jer fašizam putuje ka Evropi.

Oni nisu prizvali savjest, a mi ne smijemo nikada prizvati zaborav. Mi smo na oprezu, jer u  Bosni ima još livada na koje bi oni rado posijali nove nišane, a mi im to nikada ne smijemo dozvoliti. Bošnjačka majka zbog zločina ne smije više suze pustiti, njena suza je "sihir" na koji će ograjisati i ograjisali su svi oni koji je iz oka izmame.

Znaj Bošnjače, zaboraviš li zakletvu, majku Bosnu i Hercegovinu, Srebrenicu, uplakanu sestru, neće puno proći a đavolji sinovi će ponovo doći, doletjet će ponovo sotonska jata. Neće živu ostaviti ni jednu Bošnjakinju ni Bošnjaka.

Hidajet Kobilica