Mladić kao Artuković

Piše: Nedžad Latić 

Nevjerovatno je licemjerje međunarodne zajednice prema zločinima i zločincima u BiH! Hapšenje Ratka Mladića ocjenjuje se kao prvorazredni politički događaj, ali isto tako i kao prvorazredni politički potez Vlade Srbije, tačnije predsjednika Borisa Tadića. Komplimenti koje je za ovaj "hrabri politički potez" dobio Tadić od Karle Del Ponte, Karla Bilta, pa i Ketrin Ešton,  neumjesni su i nesuvisli, i jasno portretiraju kako same simpatizere među evropskim liderima, tako i pristrasnost evropskih politika prema Srbiji u odnosu na BiH. 

Prozirne laži srpskih obavještajaca 

Starački izgled zločinca Ratka Mladića sasvim dovoljno govori zbog čega ga je u ovom trenutku Tadić odlučio uhapsiti. Navodno je Mladić preživio dva infarkta zbog čega ima problema sa ekstremitetima, rukom i nogom, pa čak ima i mentalnih problema u smislu da ne može prisebno i svjesno voditi konverzaciju.

Jeftine priče kako se Mladić krio na imanju rođaka kod Zrenjanina, te da je njegovo prisustvo u tom selu prijavio jedan mještanin, jedini su alibi za srbijanske vlasti kako nisu znale za njegovo skrovište. Koliko su laži prozirne toliko je istina lahko dokučiva. Vjerovatno je Mladić samo par dana prije doveden na spomenuto imanje kako bi tu bio uhapšen. Jer da je uhapšen u Beogradu, srpske vlasti bi bile kritizirane kako im je petnaestak godina šetao ispred nosa.

Strategija hapšenje Mladića je usko povezana sa njegovom odbranom pred Haškim sudom. Kao što je Mladić cijelo vrijeme bio dostupan srbijanskim obavještajnim službama, tako su ga iste službe pripremale za predaju i njegovu odbranu. Očito je procjena obavještajnih službi Srbije bila da je ovo idealna kako politički, zbog političke trgovine sa EU, tako i tehnički, u smislu kompletiranja strategije njegove odbrane pred Haškim sudom. 

Mladić kao Artuković 

Srbijanske obavještajne službe su imale primjer u Andriji Artukoviću, ministru policije NDH, koji se tridesetak godina krio u SAD, da bi kao senilni starac bio izručen Jugoslaviji 1986. g. Sudilo mu se u Zagrebu. Branio ga je, između ostalih, i beogradski advokat Srđan Popović. Artuković je osuđen na smrt strijeljanjem. Smrtna kazna nad njim nije izvršena jer je umro 1988. godine.

Zar nije idealan trenutak da se oboljelog Mladića, koji ne može živjeti bez ljekarskog nadzora,  smjesti u Ševeningen gdje će imati vrhunsku ljekarsku njegu. Zar nije idealan trenutak da ovakav Mladić, neće, kao ni Artuković, izdržati kaznu makar bio osuđen i na smrt?! Moguće je čak i da umre tokom suđenja, poput Miloševića, čime bi se svi dokazi protiv njegovih zlodjela formalno-pravno adaktirali kao i oni protiv Miloševića!

  Ali, bit strategije predaje Mladića u ovome trenutku je da on, kao osoba sa mentalno narušenim zdravstvenim stanjem, svoju odbranu prepusti srpskim advokatima, koji su se za tu ulogu spremali više od jedne decenije. To je i osnovna politička doktrina Borisa Tadića, koja je i u duhu tzv. Memoranduma 2, SANU, da se Srbija pravno i historijski abolira za počinjena zlodjela prema nesrbima, posebno prema Bošnjacima u BiH!